Muzeološka koncepcija postava
1. Stvaranje suverene Republike Hrvatske
Osamdesetih godina 20. stoljeća u većini istočnoeuropskih država jednostranački komunistički režim zamijenilo je višestranačje i demokracija. Proces demokratizacije društva i uspostava višestranačja zahvatio je i većinu republika tadašnje SFRJ, osim Srbije.
Tako se 1989. u Hrvatskoj osnivaju udruženja i nove političke stranke. Međutim, nasuprot Sloveniji i Hrvatskoj koje su zagovarale konfederalni preustroj Jugoslavije, mirnom razvoju demokracije suprotstavilo se srbijansko političko vodstvo svojom težnjom stvaranja centralizirane unitarističke države po velikosrpskom programu koji je postao prijetnja drugim republikama. Politička razmimoilaženja dosegla su vrhunac na 14. izvanrednom kongresu SKJ (20.-22.01.1990.) kada su zbog nametanja političkih odluka srbijanskog vodstva Kongres napustile slovenska, a potom i hrvatska delegacija. To je bio kraj postojanja SKJ što je dalo novi poticaj demokratizaciji hrvatskog društva.
U travnju i početkom svibnja 1990. u Hrvatskoj su održani prvi slobodni višestranački izbori na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica, a 30. svibnja 1990. održana je konstituirajuća sjednica višestranačkog Sabora SR Hrvatske. Potom su u srpnju usvojeni Amandmani na Ustav SRH, kojima je iz naziva države uklonjen pridjev „socijalistička“, a umjesto zvijezde petokrake vraćen hrvatski povijesni grb na zastavu i drugo službeno znakovlje. Uoči Božića , 22. prosinca 1990. Sabor Republike Hrvatske donio je novi Ustav (Božićni ustav) na temelju kojega su se 1991. donosile glavne državnopravne odluke o uspostavi suverene hrvatske države. Nakon donošenja Ustava, a na temelju rezultata referendum Hrvatski sabor 25.lipnja 1991. donosi Deklaraciju o samostalnosti i suverenosti RH, a konačno razdruživanje i prekid svih državno-pravnih veza sa SFRJ, učinjeno je 8. listopada 1991. zbog tromjesečne odgode koju je Hrvatskoj nametnula međunarodna zajednica.
2. Pobuna i agresija na Republiku Hrvatsku
Nakon legalno provedenih višestranačkih izbora, Srbi u Hrvatskoj prikazujući se navodno ugroženima provociraju nerede, koje koriste kao razlog nesudjelovanja u radu Hrvatskog sabora, te u skladu velikosrpske politike stvaranja tzv. Velike Srbije, uz potporu srbijanskog političkog vodstva, pokreću proces protuustavnog djelovanja i prekrajanja teritorijalno-administrativnog ustrojstva Hrvatske.
Tako već u lipnju 1990. osnivaju Zajednicu općina sjeverne Dalmacije i Like koja će se do kraja godine preustrojiti u Srpsku autonomnu oblast Krajinu (SAO Krajina). Na kninskom području 17. kolovoza 1990. izbija tzv. balvan revolucija. Naoružani civili srpske nacionalnosti balvanima i kamenjem zapriječili su glavne prometnice iz unutrašnjosti Hrvatske prema Dalmaciji.
Pokušaj hrvatske policije da uguši pobunu, odnosno uspostavi javni red i mir onemogućila je JNA svojim zrakoplovstvom. Hrvatska nakon toga gubi nadzor nad Kninom, a pobune se šire i na druga područja u kojima je srpsko stanovništvo u većini. Na tim područjima JNA uspostavlja tzv. „tampon zonu“ između suprotstavljenih strana, a zapravo se otvoreno svrstala na stranu pobunjenika.
Potkraj ljeta 1991. JNA se izravno uključila u agresiju na Hrvatsku u kojoj su sudjelovale i dobrovoljačke postrojbe Srbije i Crne Gore. Tako su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj zahvaljujući podršci Srbije, te vojnoj pomoći i nadmoći JNA okupirali gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske, na kojem su 19. prosinca proglasili paradržavnu tvorevinu Republiku Srpsku Krajinu, a za središte odabrali drevni hrvatski kraljevski grad Knin. U najžešćem razdoblju agresije, 7. listopada 1991. zrakoplovi JNA raketirali su Banske dvore – sjedište Vlade Republike Hrvatske u Zagrebu.
3. Prognanici
Agresija JNA, pobunjenih hrvatskih Srba i dobrovoljačkih postrojbi Srbije i Crne Gore na Hrvatsku 1991. prouzročila je veliku prognaničko-izbjegličku krizu. Zastrašivanjem, raseljavanjem, zarobljavanjem i ubijanjem hrvatskog i nesrpskog stanovništva stvarali su etnički čist prostor s ciljem otcijepljenja hrvatskog teritorija i pripajanja tzv. „velikoj Srbiji“.
Prvi prognanici iz okupiranih hrvatskih naselja na slobodna područja Hrvatske počeli su stizati već u proljeće 1991., najprije iz sjeverne Dalmacije i Like, a potom iz Slavonije. Krajem 1991. iz svojih domova i naselja protjerano je oko 550 tisuća osoba koje su privremeni smještaj našle na slobodnom području Hrvatske, te još oko 150 tisuća u Inozemstvu.
Protjerivanje Hrvata i nesrpskog stanovništva na kninskom području započelo je u svibnju 1991. Tijekom ljeta, a osobito u jesen u vrijeme silovite agresije na Hrvatsku znatno se povećao broj prognanika i s kninskog područja. Jedan manji dio kninskih Hrvata ostali su živjeti na okupiranom području u vrlo teškim životnim uvjetima i svakodnevnom strahu za goli život. Sigurnost i zaštitu im nisu uspjele ni zaštitne snage Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) koje su razmještene u Hrvatskoj u četiri (UNPA) zone, od 4.travnja do 12. lipnja 1992. Tako su nakon oslobodilačke operacije HV „Maslenica“ u zadarskom zaleđu početkom 1993., vlastodršci paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine protjerali gotovo sve Hrvate s kninskog područja.
Zbrinjavanje i evidenciju prognanika vodio je Ured za prognanike i izbjeglice pri Vladi Republike Hrvatske. Prognanici su imali osiguran smještaj, prehranu, zdravstvenu zaštitu, školovanje djece, psihološki i drugu pomoć. Prognanici nisu klonuli duhom, nadajući se skorom povratku uhvatili su se u koštac sa svim problemima uspostave življenja u novoj sredini. Organiziraju se i osnivaju zavičajne klubove, tiskaju prognaničke novine, biltene održavajući na taj način veze sa zavičajem. Tako su kninski Hrvati već početkom 1992. osnovali Zavičajni klub Hrvata iz Knina „Zvonimir“ sa sjedištem u Splitu i Zagrebu.
4. Mirovne inicijative i apeli za mir
Hrvatsko vodstvo je nastojalo pregovorima postići mirno rješenje postojeće krize, izbjeći oružani sukob sa znatno nadmoćnijom JNA koja se otvoreno svrstala na srpsku stranu. Nezadovoljstvo ulogom JNA u rješavanju nastale krize javno su pokazivali i građani Hrvatske. Njihovo se djelovanje, pojedinačno ili grupno, manifestiralo putem mirovnih inicijativa, odnosno slanja mirovnih apela, ali i organiziranih demonstracija i otvorenih sukoba s JNA. Organiziranjem antiratnih demonstracija građani su nastojali spriječiti izlazak jedinica JNA iz vojarni, a majke i roditelji čiji su sinovi bili na odsluženju vojnog roka u JNA organizirane u pokret za mir „Bedem ljubavi“, traže od vojnog vrha njihovo otpuštanje iz vojske.
U vrijeme otvorene i nemilosrdne agresije na Hrvatsku kao medijsko propagandno sredstvo internacionalizacije agresije, likovni umjetnici izrađuju umjetničke ratne plakate. Na plakatima su izražavane razne slikovne i tekstualne poruke upućene svjetskoj javnosti pozivajući ju na zaustavljanje rata i međunarodno priznanje Hrvatske.
5. Oslobodilački pothvati i operacije uoči operacije „Oluja 95“
Krajem 1994., te u proljeće i ljeto 1995. hrvatske snage poduzimaju nekoliko oslobodilačkih akcija i operacija kojima su stvarali uvjete za oslobođenje okupiranog teritorija Republike Hrvatske.
Operacija Cincar (1. do 3. studeni 1994.)
Početkom studenoga operacijom „Cincar“ hrvatske postrojbe (HVO) oslobodile su geostrateški važan gradić Kupres u BiH.
Operacija Zima 94 (29.11. do 24.12.1994.)
Hrvatske snage su u 27 dana, koliko je trajala operacija, ovladale većim dijelom Livanjskog polja, oslabile srpsku ofenzivu na Bihać, i stvorile važan strateški prostor za daljnje oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Pothvat „Skok 1“ (7. travnja 1995.)
Na planini Dinari, 7. travnja 1995. hrvatske postrojbe oslobađaju područje ukupne površine 75 km2 i na taj način stavile su pod kontrolu neprijateljska uporišta na području sela Uništa i Cetine u zaleđu Knina.
Vojno-redarstvena operacija „Bljesak“ (1. do 2.(4.) svibnja 1995.)
U operaciji je oslobođeno oko 600 km2 preostalog okupiranog područja u zapadnoj Slavoniji (Okučani, Jasenovac, Stara Gradiška i Pakrac). Hrvatske snage su izbile na rijeku Savu, međunarodno priznatu granicu Republike Hrvatske, te je tako i autocesta Zagreb – Lipovac otvorena za promet.
Operacija „Skok 2“ (4. do 11. lipnja 1995.)
U operaciji „Skok 2“ hrvatske snage su oslobodile istočnu i zapadnu stranu Livanjskog polja, a komunikaciju Glamoč – Bosansko Grahovo u Bosni i Hercegovini, te Cetinsku dolinu i Vrličko polje u Hrvatskoj stavile pod nadzor hrvatskog topništva. Oslobođeno oko 450 km2 okupiranog područja.
Splitski sporazum (22. srpnja 1995.)
Zbog višemjesečne opsade Bihaća i nove snažne ofenzive od strane srpskih snaga među kojima su bile i postrojbe Srba iz Hrvatske, u Splitu se sastaju predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija izetbegović, predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade BiH Haris Silajdžić i potpisuju Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma u Washingtonu, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice.
Operacija „Ljeto 95“ (25. do 30. srpnja 1995.)
U operaciji „Ljeto 95“ hrvatske snage oslobodile su Bosansko Grahovo (28. srpnja) i Glamoč (29. srpnja), zaustavile neprijateljsku ofenzivu na Bihać, prekinule prometnu vezu Knin – Drvar i tako stvorile preduvjete za oslobađanje Knina i ostalog okupiranog područja u sjevernoj Dalmaciji i Lici.
Pregovori u Genthodu kod Ženeve (3. kolovoza 1995.)
Posljednji pokušaj mirne reintegracije okupiranih područja Republike Hrvatske učinjen je 3. kolovoza 1995. na sastanku između predstavnika hrvatskih vlasti i predstavnika pobunjenih Srba, održanom u Genthodu kod Ženeve. Izaslanstvo pobunjenih Srba odbilo je prijedloge hrvatske strane. Stoga je zadaću reintegracije okupiranih područja dobila hrvatska vojska.
6. „Oluja“ – oslobodilačka vojno-redarstvena operacija
Nakon četverogodišnje okupacije gotovo trećine hrvatskog teritorija, velikog broja prognanika i izbjeglica, gospodarskih problema uzrokovanih prekidom komunikacijskih pravaca između sjevera i juga Hrvatske preko Knina, brojnih neuspješnih pregovora s vodstvom pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji okupiranog hrvatskog teritorija, Hrvatska je odlučila da vlastitom oružanom silom oslobodi okupirani teritorij.
Od 4.do 8. kolovoza 1995. uspješno je izvedena vojno-redarstvena operacija „Oluja“ u kojoj su Hrvatska vojska i skupne snage Specijalnih postrojbi MUP-a RH oslobodile okupirani teritorij u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu i Banovini.
Operacija je vođena na bojišnici dugoj 700 kilometara, a započela je koordiniranom akcijom HRZ i hrvatskog topništva po neprijateljskom sustavu veze i vojnim ciljevima. Nakon toga hrvatske snage su krenule u akciju proboja iz trideset pravaca.
Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kada su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade oslobodili Knin, drevni hrvatski kraljevski grad. Zbog njegova strateškog i simboličnog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja.
U prvim satima vođenja operacije predsjednik RH dr. Franjo Tuđman putem medija pozvao je građane srpske nacionalnosti da ne napuštaju svoje domove i bez straha dočekaju hrvatsku vlast, a pripadnike neprijateljskih postrojbi da predaju oružje , uz jamstvo da će svi koji nisu počinili ratne zločine, po hrvatskim zakonima biti amnestirani.
Unatoč tome, uoči i tijekom operacije, prije dolaska hrvatskih snaga većina srpskog stanovništva s okupiranih dijelova hrvatskog teritorija napustila je ta područja, odnosno evakuirali su krajinski vlastodršci.
Tijekom i nakon operacije počinjene su i neke nečasne radnje nad srpskim stanovništvom, za koje su pokrenuti, a za mnoge i provedeni kazneni postupci.
6.1. Hrvatske snage u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja
Izravno u napadnim djelovanjima u operaciji Oluja sudjelovala su sva zborna područja, osim Zbornog područja Osijek i Južnog bojišta koji su provodili obrambeni dio operacije.
Zborno područje Split
Oslobađanje Knina i šireg područja sjeverne Dalmacije povjereno je ZP Split, (zapovjednik general pukovnik Ante Gotovina) odnosno postrojbama HV-a, Specijalne policije MUP-a RH raspoređenih u četiri operativne grupe: Sjever, Sinj, Šibenik i Zadar.
Glavna snaga operacije bila je operativna grupa Sjever, a sastojala se od 4. i 7. gardijske brigade HV, 81.gardijske bojne, 1. Hrvatskog gardijskog zdruga, 2. gardijske brigade HVO s Trećom taktičkom grupom, 3. gardijskom brigadom HVO s Drugom taktičkom grupom.
Operativna grupa Sinj: 6. domobranska pukovnija Split, 126 domobranska pukovnija Sinj i 144. brigada HV-a Sesvete.
Operativna grupa Šibenik: 142. domobranska pukovnija, 15. dom. puk., 113. pješačka brigada
Operativna grupa Zadar: druga bojna 9. gardijske brigade, 112 brigada, 7. domobranska pukovnija i 134. domobranska pukovnija.
Specijalne postrojbe MUP-a RH
U operaciji Oluja sudjelovale su i skupne snage (oko 3100 pripadnika) Specijalne policije MUP-a RH (zapovjednik general pukovnik Mladen Markač).
Zborno područje Gospić
U operaciji pod zapovjedništvom Zbornog područja Gospić (zapovjednik stožerni brigadir Mirko Norac) sudjelovale su: 1. gardijska brigada „Tigrovi“, 9. gardijska brigada „Vukovi“, 111. pješačka brigada (Rijeka), 119. brigada (Pula), 128. brigada (Rijeka), 150. brigada (Zagreb-Črnomerec), 8. domobranska pukovnija, 118. domobranska pukovnija (Gospić), 133. domobranska pukovnija (Otočac), 138. domobranska pukovnija (Delnice), 154. domobranska pukovnija (Pazin), 71. bojna Vojne policije (Rijeka).
Zborno područje Karlovac
U operaciji pod zapovjedništvom Zbornog područja Karlovac (zapovjednik general bojnik Miljenko Crnjac) sudjelovale su: 14. domobranska pukovnija (Slunj), 110. domobranska pukovnija (Karlovac), 137. domobranska pukovnija (Duga Resa), 143. domobranska pukovnija (Ogulin), 13. protuoklopni topničko-raketni divizijun (Bjelovar), 70. satnija Vojne policije (Karlovac), 10. topnički divizijun i dijelovi 16. trbr, 99. brigada (Zagreb-Pešćenica), 104. brigada (Varaždin), a od 6. kolovoza i 1.gardijska brigada.
Zborno područje Zagreb
U operaciji pod zapovjedništvom Zbornog područja Zagreb (zapovjednik general-bojnik Ivan Basarac, a od 5. kolovoza general pukovnik Petar Stipetić) sudjelovale su: 2. gardijska brigada „Gromovi“, 57. brigada (Marijan Celjak – Sisak), 101. brigada (Zagreb-Susedgrad), 102. brigada (Zagreb-Novi Zagreb), 103. brigada (Krapina), 145. brigada (Zagreb-Dubrava), 148. brigada (Zagreb-Trnje), 149. brigada (Zagreb-Trešnjevka), 151. brigada (Samobor), 153. brigada (Velika Gorica), 1. domobranska pukovnija (Zagreb), 12. domobranska pukovnija (Petrinja), 17. domobranska pukovnija (Sunja-Dvor na Uni), 20. domobranska pukovnija (Glina), 140. domobranska pukovnija (Jastrebarsko), 67. bojna Vojne policije (Zagreb), 202. topničko-raketna brigada PZO (Zagreb), 5. potrd, 252. satnija veze, 502. mehanizirana satnija ABKO, bojna 33. inženjerijske brigade, 31. inženjerijska bojna, 36. inženjerijsko-pontonirska bojna i 1. riječni zdrug Sisak.
Zborno područje Bjelovar
U operaciji pod zapovjedništvom Zbornog područja Bjelovar (zapovjednik general bojnik Luka Džanko) sudjelovale su: 52 domobranska pukovnija (Daruvar), borbena skupina 24. domobranske pukovnije (Varaždin), 121 domobranska pukovnija (Nova Gradiška), 125. domobranska pukovnija (Novska), 69. satnija vojne policije (Bjelovar), 505. satnija ABKO (Bjelovar), 265. izvidničko diverzantska satnija (Bjelovar), 34. inženjerijska bojna (Čakovec), divizijun 202. trbr PZO i 312. LOB (Varaždin).
Zrakoplovstvo u „Oluji“
U operaciji je sudjelovalo cjelokupno zrakoplovstvo i djelovalo sa svih aerodroma i uzletišta u Republici Hrvatskoj: 17 borbenih zrakoplova, 5 borbenih helikoptera, devet transportnih helikoptera, tri transportna zrakoplova, 1 zrakoplov An-2 i helikopter Mi-24 za elektronsko-termovizijska djelovanja.
Ukupno u napadnom dijelu operacije sudjelovalo je pet gardijskih brigada HV-a, jedan gardijski zdrug, jedna gardijska bojna, 23 domobranske pukovnije, 18 brigada HV-a, tri brigade PZO-a, četiri središnjice za elektronsko djelovanje, dijelovi topničko- raketne brigade, dijelovi protuoklopne topničko-raketne brigade, pukovnija veze, sveukupno HRZ i PZO, dijelovi HRM-a (za prijevoz postrojbi) i 2500 do 3100 pripadnika specijalnih postrojbi MUP-a RH – ukupno oko 127.000 ljudi.
6.2. Kronologija oslobađanja okupiranoga područja RH u operaciji Oluja (4. – 8. kolovoza 1995.)
4. kolovoza 1995.
– Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac i sustav veza na Petrovoj i Zrinskoj gori.
– Oslobođeni su: Sveti Rok, Čista Mala, Čista Velika, Uništa, Gornji Baljci, Dabar, Sibić, Gora, Strašnik, Graberje, Višnjica, Predore, Uštica, Tanac, te prijevoji Mali Alan i područje Dulibe – Tulove grede na Velebitu.
5. kolovoza 1995.
– Oslobođeni su: Knin s okolicom, Gračac, Dubica, Drniš s okolicom, Benkovac, Obrovac, Ljubovo, Žitnić, Lovinac, Novi Lički Osik, Široka Kula, Ostrovica, Primišlje, Plaški, Vrlika, Kijevo, Zemunik Gornji, Biljane Gornje, Biljane Donje, Škabrnja, Nadin, Smilčić, Karin, Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Željava, Rakovica, Drežnik Grad, Medak, Petrinić Polje, Trnavec, Lički Ribnik, Gornji Poloj, Glinsko Novo Selo, Župić i Župić brdo, Šanja, Vilusi, Pecki, Luščani, Križ, Cepelin, Strmen i druga naselja.
6. kolovoza 1995.
– Oslobođeni su: Petrinja, Hrvatska Kostajnica, Slunj, Glina, Udbina, Kistanje, Muškovac, Kaštel Žegarski, Vrhovine, Krbava, Bunić, Bročanac, Plitvice, Otrić, Bruvno, Malovan, Rudopolje, Stražbenica, Blinja, Umetić, Slabinje, Čaira, Utorica, Rusovac, Gornja i Donja Bačuga, Jabukovac, Banski Grabovac, Šaš, Veliki Šušnjar, Majski Trtnik, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i druga naselja. Kod Tržačkih Raštela, na samoj granici na rijeci Korani, susrele su se postrojbe HV-a (general bojnik Marijan Mareković) i 5. korpusa Armije BiH (general Atif Dudaković).
7. kolovoza 1995.
– Oslobođeni su: Cetingrad, Gornji i Donji Lapac, Mazin, Dobroselo, Boričevac, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje, Kamensko, Tušilović, Turanj, Šanac, Jelaš, Skakavac, Sjeničak i druga naselja. Izjava ministra obrane RH Gojka Šuška da je operacija završena u 18 sati toga dana, potvrdila je da konačna pobjeda hrvatskih snaga nije upitna, no trebalo je savladati još nekoliko „džepova“ otpora protivnika.
8. kolovoza 1995.
– Predaja pukovnika Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa tzv. SVK, kraj Topuskog oko 14 sati označila je kraj operativnog dijela operacije Oluja, ali i završetak Domovinskog rata na teritoriju Republike Hrvatske, rata za slobodu i neovisnost od 1991. do 1995., iako su nastavljene vojne aktivnosti radi pretresa terena i slamanja ostataka neprijateljske vojske. Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u Srb, a 9. kolovoza u Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši neprijatelja, Oružane snage RH stale su na međunarodno priznatu granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
6.3. Geopolitičko značenje operacije „Oluja 95“
Oslobađanjem okupiranog teritorija RH u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu i Banovini omogućen je povratak velikog broja prognanika, te uspostava državno-pravnog poretka Republike Hrvatske. Uz oslobađanje vlastitoga teritorija hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća i oslobodi dio okupiranog teritorija. Time je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini.Izlazak hrvatske vojske na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske označio je kraj ratnih djelovanja. Pod okupacijom je ostao dio istočne Slavonije, Baranja i zapadni Srijem, ali su zbog novonastale situacije predstavnici pobunjenih Srba na tom području, uz posredovanje međunarodne zajednice, pristali na mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja u Ustavno- pravni poredak Republike Hrvatske. Vojni uspjesi hrvatskih i bošnjačkih snaga u Bosni i Hercegovini omogućili su postizanje mirovnog sporazuma u Daytonu, 21. studenog 1995.
6.4. Reakcije iz svijeta
Nakon brojnih bezuspješnih pregovora predstavnika Republike Hrvatske s predstavnicima pobunjenih Srba, vođenih najčešće u nazočnosti i uz pomoć međunarodne zajednice, a posebice nakon pregovora u Genthodu kod Ženeve 3. kolovoza 1995. kada su Srbi odbili Plan Z -4, kojim se traži reintegracija okupiranog teritorija i uspostava ustavno-pravnog poretka na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske, a srpskoj manjini u Hrvatskoj daje široka autonomija „država u državi“, donesena je odluka da se upotrebom vojne sile oslobode okupirana područja.
O operaciji je obaviješteno i upoznato Vijeće sigurnosti UN, usprotivilo se i zatražilo prestanak svih vojnih aktivnosti. Unatoč početnom protivljenju i sami su 10. kolovoza priznali legitimitet operacije. Tijekom, a posebice nakon završetka vojno-redarstvene operacije razumijevanje i opravdane razloge provedbe brze i učinkovite akcije oslobađanja višegodišnjeg okupiranog područja pokazali su mnogi visoki dužnosnici i državnici vodećih svjetskih država.
Razumijem hrvatske akcije. Čekali su četiri godine da Ujedinjeni narodi integriraju njihova područja, a Ujedinjeni narodi su podbacili kao i u Bosni.(američki senator Bob Dole, 5. kolovoza 1995.)
Hrvatska akcija za oslobođenje okupiranih teritorija je ponovno uspostavila ravnotežu u Bosni i Hercegovini.
(američki predsjednik Bill Clinton, 7. kolovoza 1995.)
Smatram da se prvi put nakon mnogo mjeseci javlja mogućnost da se pregovorima dođe do mirovnog sporazuma.
(ministar obrane SAD-a William Perry, 8. kolovoza 1995.)
Intenzivni napori kroz više od tri godine za provođenje hrvatskoga suvereniteta na ovom području putem pregovora su propali zbog kompromisnoga stajališta krajinskih Srba.
(glavni tajnik Ministarstva vanjskih poslova Republike Austrije Thomas Klestil).
Hrvatska je ostavila dovoljno vremena međunarodnoj zajednici da sukob razriješi pregovori ma. Hrvatska se legalno odlučila za ofenzivu i ne može se uspoređivati s divljim vojskama Radovana Karadžića.
(češki predsjednik Vaclav Havel)
Velika ofenziva Hrvatske vojske na području na kojem žive Srbi poništava međunarodne pregovore.
(ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Andrej Kozirjev)
6.5. Vojnoredarstvena operacija Oluja u medijima
Uspješnost, organizacija, provedba i značaj vojnoredarstvene operacije postaje glavna informativna tema medija (televizije, radija i dnevnih novina). Od 5. kolovoza do završetka operacije, a i kasnije u svim hrvatskim dnevnim novinama, gotovo u kontinuitetu, čak desetak naslovnica posvećeno je isključivo Oluji. O Oluji je pisalo i izvještavalo oko 300 novinara i fotoreportera (Vjesnik, Večernji list, riječki Novi list i Slobodna Dalmacija). Neke su novine prenosile tekstove i iz inozemnih dnevnih novina (Washington Time i drugi). Naslovi tekstova i izrazi koje su novinari koristili, fotografije oslobođenih gradova, Hrvatske vojske i policije pokazuju svu erupciju oduševljenja veličinom i uspješnim okončanjem operacije. Udarne vijesti Hrvatske televizije i Hrvatskog radija, dakako, bile su Oluja.
7. Slava pobjede
Veličanstvena, osloboditeljska vojno-redarstvena operacija Oluja, simbol pobjede i uspješnog završetka obrambenog rata je potvrda vojnog umijeća i organiziranosti, hrabrosti i odlučnosti hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika, pri čemu svaki sudionik, neovisno o većem ili manjem oslobodilačkom prinosu zaslužuje priznanje domovine i zahvalnost njenih građana.
