Nikica Slavić, humanist
Nikica Slavić, hrvatski je novinar i humanist, filantrop koji se prvenstveno isticao zalaganjem za prava i bolji život čovjeka. Rođen je 26. 2. 1914. godine u kninskoj trgovačkoj obitelji. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je do 1929. godine u Kninu i Šibeniku.
Nakon toga upisuje i završava trgovačku akademiju u Novom Sadu i studij ekonomije u Zagrebu. Godine 1941. organizira i vodi kninsko Pučko sveučilište, a u to vrijeme sudjeluje u brojnim intelektualnim raspravama sociofilozofskog karaktera.
Neposredno prije Drugog svijetskog rata osniva Narodno sveučilište te se ujedno pridružuje pokretu Narodna omladina. Već kao vrlo mlad pokazivao je socijalnu osvještenost uočivši patnje siromašnih i obespravljenih. Antifašističkom pokretu prilazi 1941. godine kao idealist koji vjeruje u nenasilnu promjenu svijeta.
Čitav rat je odbijao nositi oružje i pomalo se čini nevjerojatnim da je uspio preživjeti brojne opasnosti i ratne nedaće. Nakon rata dolazi u Zagreb te se zapošljava u Ministarstvu prosvjete kao zamjenik ministra i načelnik odjela za književnost i film. Otvoreno je izražavao svoje stavove o prioritetima za napredak zemlje i društva smatrajući da zemljom moraju upravljati znanstvenici i stručnjaci, a ne vojni generali i neškolovani radnici.
Odbijanjem Spomenice i otvorenim kritikama vlasti dospjeva na crnu listu tadašnjeg režima. Na dan 11. 4. 1949. godine zapljenjene su mu sve knjige, a on sam uhićen i odveden na Goli otok gdje ostaje do 1952. godine. Kao pravi filozof koji ne odustaje od svojih ideala i uzvišenih težnji, uspješno podnosi sva mučenja zbog čega mu logoraši daju nadimak ”Ghandi”.
Štrajkao je i glađu gotovo do ruba smrti pa je 1952. godine prebačen pod strogim nadzorom Udbe u kažnjeničku bolnicu za liječenje i oporavak ”Dr. Josip Kajfeš”. Nakon oslobođenja nije dobio nikakav posao do 1957. godine jer ga navodno narod nije želio. Na intervenciju Hrvatskog društva književnika, preciznije govoreći M. Krleže, G. Novaka i dr., dobiva službu kao novinar i publicist za područje Hrvatske i Slovenije.
Na vlastiti zahtjev je umirovljen 1967. godine, a do tada je pisao brojne priloge na području kulture, ekonomije, turizma i dr. Preminuo je u Zagrebu 31. 12. 2001. godine. Grad Knin mu se odužuje postavljanjem spomen kutka unutar prostorija Kninskog muzeja Knin. Ostao je u snažnom sjećanju brojnih intelektualaca što dokazuje knjiga Ludwiga Bauera ”Zapisi i vremena Nikice Slavića” predstavljena na Zagreb festu 2007. godine. Većina njegovih novinarskih rukopisa (razne bilješke i zapažanja) nije objavljeno već ih kao takve čuva Državni arhiv u Zadru.
Životni principi ovakvih pojedinaca svakako trebaju predstavljati uzor nadolazećim generacijama. Sloboda misli i djelovanja osnovno je čovjekovo pravo koje ne smije biti ograničeno bilo kakvim metodama represije. Čovjek uvijek mora biti vođen najvišim principima i idejom dobra, a Nikica Slavić je čitavim svojim bićem bivao svjedokom kako ideja dobra ne može biti poražena.
